Kockice

Hrvatska na OI 1992.

Predstavnici

Hrvatsku olimpijsku delegaciju u Barceloni predstavljao je 39 natjecatelja u 12 sportova: atletika, boks, hrvanje, konjički sport - preponsko jahanje, jedrenje, kajak i kanu na mirnim vodama i divljim vodama, košarka, stolni tenis, streljaštvo, tenis, veslanje i taekwondo. Na svečanom otvaranju hrvatsku zastavu je nosio tenisač Goran Ivanišević.
Olimpijski je turnir bio iznimno okrnjen nesudjelovanjem hrvatske rukometne i posebice vaterpolske reprezentacije. Iako je do OI 1992. Hrvatska već bila članicom UN-a, velikosrpski te jugokonzervativni krugovi su opstruirali sudjelovanje hrvatskih sastava na olimpijskim igrama, pravdajući to nekakvom izlikom kako je "Hrvatska izašla iz Jugoslavije", a svu sljednost pripisali Miloševićevoj samozvanoj Jugoslaviji. U krugove koji su opstruirali ulazak hrvatskih športaša su spadali i kruti birokrati iz samog olimpijskog odbora kojima je najlakše bilo sva prava i stečevine bivše SFRJ pripisati netkom tko se je predstavljao jugoslavenskim imenom, iako Jugoslavije kao onakve više nije bilo, jer se raspala, što je ustanovila i Badinterova komisija. Ipak, zbog iznimne kvalitete hrvatske košarke, no prije svega utjecaja kojeg su imali hrvatski košarkaši u NBA, velike europske zvijezde te hrvatski prijatelji iz SAD-a kao što je američki trener Dave Gavitt, koji je tražio neka se američkoj NBA reprezentaciji dovede najbliži po jakosti protivnik koji bi im se ikako mogao suprotstaviti, a to je bila Hrvatska. Stvar je bila teža tim više što se napravilo velike napore da se dovede američke profesionalce, a koji bi se odjednom našli na turniru bez dostojno jaka protivnika, što je Hrvatska upravo bila. Tako se pritisnulo krutu birokraciju u MOO-u, pa je Juan Antonio Samaranch morao popustiti i organiziralo se dodatni izlučni turnir.
Navodni "veliki prijatelj Hrvatske" Samaranch nije to bio, kao što ga takvim ga neki žele prikazati, jer isti športski motivi nisu prevladali kad je trebalo dovesti hrvatsku rukometnu (muškarci i žene), žensku košarkašku i mušku vaterpolsku reprezentaciju na OI. Iste su bile europske i svjetske supersile, iz države koja je dala aktualne europske klupske prvake, no dovesti Hrvatsku je značilo ugroziti izglede pobjedi Samaranchove Španjolske u tim športovima. Dovođenje hrvatskih košarkaša nije ugrožavalo španjolske izglede, jer su jedini pravi konkurenti za zlato bili Amerikanci. Isti taj navodni prijatelj Hrvatske je omogućio 4 godine poslije sudjelovati zločinačkoj Miloševićevoj Srbiji na olimpijskim igrama, iako su joj još trajale međunarodne sankcije (ukinute tek 2001.), a krajnje istočne djelove Hrvatske velikosrbi su opstruirali vratiti u ustavno-pravni poredak RH, nego su bili pod nadzorom UNTAES-a koja je trajala skoro 4 godine, a sama Hrvatska je bila prisiljena potpisati ponižavajući Erdutski sporazum, koji je zbog niza bolnih kompromisa i ustupaka pobunjenim Srbima izazvao nezadovoljstvo prognanih Hrvata s toga područja, da bi mirno vratila krajeve koje je Miloševićeva Srbija bila okupirala i pripojila uz pomoć domaćih pobunjenih Srba.